Volim prelamanje godine u septembru. Boje koje isijava daruju predmetima i bićima i neke blagodetnije nijanse i osobine.

Onako kako se jugo poigrava sa razumom, septembar se mađija s bojama: udišu se zrakom, padaju po svemu i svima, pa iako je zvanično ljeto – on mu oduzima i jasnost i oštrinu. 

Ako je godina 36 snimaka analognog fotoaparata – septembar je onaj trideset i sedmi, na koji nismo računali, koji je nastao tek da se provjeri da li će se čuti „klik“, a desila se fotografija koja nikada nije trebala biti uhvaćena: nije zamišljena, nije joj se osmjehnulo, okupilo, namjestilo kosu i zaustavilo dah. Možda jedino na toj, 37. fotografiji, zaista jesmo, uhvaćeni u jedinstvu mjesta, trenutka i postojanja. Eto, ako smo imali sreće da se na njoj i nalazi neko, ko je odlomio od sebe i nešto iskrenosti, a ne vrh kakve cipele ili nogar stola.

Zaplivati u 31. avgust i u 1. septembar znači zaplivati u dvije po svemu različite vode. I dok se ovoj prvoj dolazi zbog osvježenja, igre, odmora i sunca, u ovu drugu se ulazi uz svijest o alhemiji vremena, bića i osjećanja zahvalnosti. Uranjanje u nju traje koliko da se povjeruje u ono pobratimstvo. Ako se pod nokte uhvati išta od zamješateljstva modrina i bakra, izranja se s osobitim mirom.

Takav septembar dolazi van misli o sebi. On se ne traži u kalendarima, planerima i podnevnim sjenkama. U takav septembar vrijedi zagaziti…