.
Nekada se u veliki, limeni lonac potapao bijeli veš, uz dobranu šaku praška i ostavljao, tako, na šporetu da se otkuva, uz povremeno miješanje kakvom drvenom motkom. Nakon nekog vremena, kada sve krene da ključa do erupcije, skidalo bi se sa šporeta, pa u plastični kaba. Bijeli veš bi se onom motkom prebacivao u drugi, a u vrelu vodu išla bi šarena roba. I onda beskonačna mlaćenja, sapunjanja, ribanja, ispiranja…
.
Pa na štrik na buru!
.
I ništa orhideja, jorgovan, biserni ovaj, originalni onaj sa ekstraktom čegaveć. Igrali se vjetri, zaigrali se, pa se i slane kaplje razbijaju o pontu i sreću sa bjelinom platna. Šta nije izmlatila prakljača, istresla je bura, pa na mjesto onih vodenih kaplji utkala nešta mirisa onih svjetova koje u borši uvijek sobom nosa.
.
Prođe na ulici kraj tebe, ma čini ti se da je ni pogled nije dohvatio, a miriše na, miriše na… Ne stigneš ni da se sjetiš, a one leviske podvrnutih nogavica šta završavaju prugastim espadrilama i preko kojih vijori nekoliko brojeva veća blijedo plava, muška košulja već produžile dalje.
.
I sjetiš se jastučića lavande i ružmarina koje je mate metala u sve ono šta bi sabrala za pakovanje. „Samo ti…znam ja šta ću ja!“ Jer daljine su vam iste, a tako i ljekarije…
.
..sitničarnica.. 