Božić u Dalmaciji

Benkovac, 7. januar 2007.

Uvijek nekako tužnjikavo, ali možda baš zato što smo već godinama svi kojekuda – ovo doba godine je posebno po tome što svi izmilimo iz svojih života i životarenja i doletimo u našu Dalmaciju da bi bili sa svojima..

Prošle godine svi smo bili zajedno, u Bukoviću, ali ove godine ipak krnji sastav..

Vrijeme ponovo lijepo, čak i neuobičajeno toplo za ove južne krajeve, ali bio je to samo jedan veeeeliki +, jer smo mogli hodati okolo naokolo..

Opet ja o onome „tužnjikavo“, ali možda je to najbolje Milja opisala kad je rekla da nam je svaki put srce u grlu kada idemo ka Dalmaciji, a onda kad smo tamo – progutamo ga kao kakvu knedlu. Možda bi drugačije bilo kada bi znali da idemo našoj kući i da je to mjesto gdje su tata i mama i gdje možemo mirno spavati, ne brinući bar o tom snu.. Ali..

Naša kuća (kako smo je oduvijek zvali, mada je Milica zove Srušena Dedina kuća) još uvijek je onaj jedan ćošak koji se inati ko-zna-kome i neće da padne, već drži o nekim nitima i ona tri ćoška i sve ostalo – još uvijek uspravno..

Ne znam samo da li je svjestan toga da i nas pomalo laže i vara..

Ono što je bar naizgled ostalo isto jeste mjesto koje se zove „kod Bake“ – stara porodična kuća u Bukoviću, našem selu 4 kilometra od Benkovca, u kojoj su tata i sva ostala djeca Bakina i Dedina rođena i odrasla.

Važno je spomenuti da ovog dvorišnog zelenila nikad ranije nije bilo – da li zato što smo mi djeca non-stop rovali po njemu i po pržini?.. No, ipak zbog toga što tu godinama nije bilo nikoga, a i sada je u tim krajevima i klima drugačija..

Zidovi debeli skoro metar, cijela je izgrađena od kamena, a od oka kamere krije još samo staru gusternu, boriće, Velebit i baštu..

I Vještica Milica u jednoj od manekenskih poza – Babino Sunce, Mjesec i Zvijezde, Dedino Mileno, Maleno, Rođeno i tetkina Jevdokija.. A ustvari jedan mali gremlin, koji nas još uvijek veže i drži zajedno.. =o)

Stric Mošo, odnosno samo Mošo. Neodvojivi komad kamena u našoj Dalmaciji. Mornar koji je pratio Tita u Egipat, nikad se nije oženio zato što mu je Baka tada branila da uzme sirotu (zaboga, mi smo kuća domaćinska i popovska!..) i tako mu odredila sudbinu uz staru, Bakinu kuću i porodično imanje..

Najpravedniji je i najiskreniji od sve djece Bakine i Djedove. Voli nas neobično sve, uvijek pronađe o čemu razgovarati sa bilo kim od nas.. A naučio nas je nekada davno i pjesmicu „Oštri nožić je krpeni lončić, da drži vodu dok majstori odu!..“ =o)

Ne mogu sve slike stati ovdje. A ni riječi neće da se iscjede baš svaki put kad hoću, već čekaju kad mogu. I zato ću ovdje i stati.. Ali da bih i ja ostala usana izvijenih prema gore, dodaću samo još jednu fotku, ovaj put sa Kaštela, a koja se zove „Slikam te šišarkom“! =o)