Kažu da je Branko Čučak bio zaista neobičan (na prvom mjestu) pjesnik i naočit boem izuzetno vrcave prirode i ništa manje razigranog jezika. 


To s kim je sve pjevao i drumovao poznavaoci onovremenih prilika znaju dobro, ali jedno posebno drugovanje Branka Čučka i Ozrenke Đurić Radulović, direktorice tada Narodne biblioteke u Han Pijesku, izrodilo je ideju o legatu. 


Nakon smrti književnika, svo njegovo književno imanje preselilo se u Han Pijesak, u biblioteku koja će ubrzo ponijeti i njegovo ime: JU Narodna biblioteka „Branko Čučak“. 

Već naredne godine, organizuju se 1. Čučkovi književni susreti, te započinje i rad na prikupljanju i štampi njegovog književnog stvaralaštva u sabrana djela. Kaže gospođa Ozrenka da su samo njih tri bibliotekarke – ona, Jelena i Milada – prekucale preko 1500 stranica raznih materijala. A Branko je prikupljao i zapisivao – sve! Od toga šta je sam stvarao, pisao o drugima, do toga šta su oni pisali i govorili o njemu.

„Ovdje se ne dolazi slučajno, ni usput. Ovdje se dolazi maksuz.“ – napisala je svojevremeno o Han Pijesku Branka Gaković za jedan broj časopisa „Talas“.

Tako sam i ja, prošle subote, u Han Pijesak krenula i stigla – maksuz, nakon dva pokušaja i 6 prelazaka granica, te prečicama koje je samo u ova današnja, budibogsnama vremena moguće nacrtati. 


Održavali su se 19. septembra „12. Čučkovi književni susreti“. Velika kino-sala, uslijed epidemioloških mjera polovično popunjena, ljudi željni lijepe riječi u nedoumici da li da se rukuju, boksuju ili igraju čepe u znak pozdrava. A onda pozdravna riječ glumca Dejana Andrića – da razbije svu čudnolikost (ne)vremena, i Susreti su mogli da počnu.

 
Na pozornici su se smjenjivale pozdravne riječi domaćina (Vlado Ostojić, načelnik Opštine i Ozrenka Đurić Radulović, direktorica Narodne biblioteke), stihovi mladih i divnih pjesnika (Tanja Simeunović, Goran Gavrić), muzika svijeta (Želimir Pušonja i Boris Bomoštar), ali i besjede književnika o Branku Čučku (Nedeljko Preradović, Đorđe Latinović). Iz anegdota, stihova i zapisa pročitanih te večeri svako je mogao da se upozna sa njegovim stvaranjem i mangupskim karakterom.

 
Na susretima je dodijeljena i 12. Čučkova knjiga, nagrada namijenjena prvoj knjizi neafirmisanog autora, koji stvara u nekom od domena stvaralaštva književnika Branka Čučka. Srećaibog pa kod ovog „autora“ ne stoji i „mladog“, pa je „Čučkovu knjigu“ ove godine dobila, eto, moja prva zbirka kratkih priča – „Kamenite priče“ koju su prošle godine objavili izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke i medijski portal mondo.ba.


Kažu da je Branko Čučak u džepu uvijek nosio onu krckalicu za orase, lješnjake. Govorio je da ne krcka sa njom samo koštuničavo voće, već i svoje – probleme. Otud i ideja domaćima da dio nagrade „Čučkova knjiga“ bude i ova drvena krckalica. E da mi je bila samo dva dana ranije…

Pokrovitelji održavanja ovogodišnjih 12. Čučkovih književnih susreta bili su Skupština opštine Han Pijesak i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske.

 *** 
Nedjelja, rano jutro, dan nakon Susreta. Probudila se, spakovala i izašla vanka da sačekam svoj prevoz za dalje. Noć se tek otrgnula od planinskih vrhova Romanije. Hladan zrak zavlači se gdje god mu je volja. Samo je misao na tom mjestu bistra i jasna. Ispod okolnih planinskih vrhova, po svemu je polijegala magla. Stojim tu i mislim se u sebi – da li se sve ovo zaista i desilo ili još sanjam?..

IMG_20200803_193153

.

Sjećam se da nisam bila najsretnija dolaskom u novu školu i novo odjeljenje sa novom učiteljicom i novim drugarima, a iz ušuškano-poznate područne škole u grad, i to sve – u četvrtom razredu osnovne!

Ali prilike su bile takve i nije me se to sve mnogo pitalo. Dobila sam svoje mjesto kraj Ivane Bilić, kasnije Marije Novaković, svoje mjesto za obuću, žutu kožnu torbu i školsku kutu, a sve oči sam i tako uperila u – učiteljicu.

Plava, kratko podšišana kosa, neobična boja glasa, blagi osmijeh. Zvala se Ljubica Vidić.

Osjetljive i naćulene uši uhvatile su nekada opasku da je moja nova učiteljica jednom davno bila – Tatina simpatija. Ko će znati da li je zaista bilo onako kako je to Tata opisivao: da se početkom tih pedesetih, kojima svjedoči tek jedna izgubljena, ali zapamćena fotografija, sa djevojkom smjelo samo u šetnju na javnom mjestu, bez zagrljaja, tek uz međusobno pridržavanje dva mala prsta? Dječinja mašta spojila je ta dva odlomljena komadića prošlosti u jedan.

Time je i prećutno odlučeno da će na roditeljske sastanke da ide – Mama.

Brzo je prošla ta godina. Izuzev jednog para plavih očiju i divne nastavnice engleskog – malo toga se i sjećam.

Lažem. Sjećam se jedne dječije povrijeđenosti. Sjećam se rijeke suza i stajanja pred učiteljičinom kućom. Nisam kucala, nisam zvonila, ali vrata se jesu otvorila i suze su prestale da teku onda kada su se sudarile sa njenim nježnim riječima.

Po prelasku u peti razred, nas nekoliko odlazilo je i dalje u „malu školu“, pokraj Doma JNA, kod učiteljice. U učionici, na našim stolicama i za našim klupama sjedili su novi prvaci. Mi smo im pokazivali matematiku, a učiteljica – svoje dobre đake.

U obilasku onih sa kojima se još jedino tišinama razgovara, vidjeh da je svoje koračanje ovim dijelom naših svjetova još prošle godine završila i dobra učiteljica Ljubica Vidić. Povijaju se oko ukrštenih komada drveta čempresi. Hladna voda sa česme umiva ono malo života, koji tim mjestom samo prolazi. Kao da je i tišina zaspala…

.

 

IMG_20200512_113716

.

Ruka je navikla da troši kredu na ploči, pa se taj pritisak vremenom prenio i na olovku. Ona je u papir prije urezivala linije nego pisala, pa je sa kontra strane ostajao reljef koji je i po jagodici ostavljao trag oštrine. Slova uredna i povezana na za to predviđenim mjestima; nigdje slovo nije ispustilo svog prethodnika ili sljedbenika. Bez napuštanja tamo gdje je potrebno držati ruku; ta sigurnost se učila na greškama. I bez oblina: sva slova – osim onih čija priroda drugačije nije mogla – imala su svoje uglove, oštre ivice, linije koje su počinjale ušančenom tačkom. Tek ponekad i ponegdje, linija je nestajala u praznom prostoru. Ne kod svakog slova i ne na istom mjestu. Vjerujem da to nestajanje nije imalo mnogo veze sa rukopisom ili olovkom. Pa čak ni sa bjelinom papira…

.

 

IMG_20200309_141147

.

Nekada se u veliki, limeni lonac potapao bijeli veš, uz dobranu šaku praška i ostavljao, tako, na šporetu da se otkuva, uz povremeno miješanje kakvom drvenom motkom. Nakon nekog vremena, kada sve krene da ključa do erupcije, skidalo bi se sa šporeta, pa u plastični kaba. Bijeli veš bi se onom motkom prebacivao u drugi, a u vrelu vodu išla bi šarena roba. I onda beskonačna mlaćenja, sapunjanja, ribanja, ispiranja…

.

Pa na štrik na buru!

.

I ništa orhideja, jorgovan, biserni ovaj, originalni onaj sa ekstraktom čegaveć. Igrali se vjetri, zaigrali se, pa se i slane kaplje razbijaju o pontu i sreću sa bjelinom platna. Šta nije izmlatila prakljača, istresla je bura, pa na mjesto onih vodenih kaplji utkala nešta mirisa onih svjetova koje u borši uvijek sobom nosa.

.

Prođe na ulici kraj tebe, ma čini ti se da je ni pogled nije dohvatio, a miriše na, miriše na… Ne stigneš ni da se sjetiš, a one leviske podvrnutih nogavica šta završavaju prugastim espadrilama i preko kojih vijori nekoliko brojeva veća blijedo plava, muška košulja već produžile dalje.

.

I sjetiš se jastučića lavande i ružmarina koje je mate metala u sve ono šta bi sabrala za pakovanje. „Samo ti…znam ja šta ću ja!“ Jer daljine su vam iste, a tako i ljekarije…

.

 

IMG_20191219_194729.jpg
.
Počeli su da mu sijeku prste. Gangrena. Prognoze nisu najbolje. Iz svoje kuće neće ide u dom. Djeca sva vani, okupila se ovo oko operacija, a onda svako svome kontinentu. U cijelome Zadru nisu mogli pronaći nekog ko bi živio s njim i pazio ga. Kuća ogromna, daju smještaj, sve, samo da se neko useli i da ga gleda. A ne treba puno: da se skuva, počisti, isprati uzimanje ljekarija, šta već treba.
.
 *** 
.
Četiri su mjeseca otkako je zatvorila udomiteljstvo. Nije mogla dalje. Da bi se dovela na pozitivnu nulu, trebala bi u svakom trenu da ima na brizi barem tri štićenice. U nekoliko mjeseci, brojka se sa pet samo smanjivala. Nisu joj ih nadomještali, ne više. Njoj je šezdeset i šest i nema koga mlađeg da joj pomogne. To je bio posljednji ugovor sa socijalom. I, evo, četiri mjeseca ne zna kuda s rukama, sobom, vremenom.
.
Ustane. Skuva kavu. Popije koliko stane u šoljicu. Ode u radnju po kruv od pet kuna. Vrati se u stan. Otkine koru kruva i pojede je. Dospe ono malo preostale hladne kave u šoljicu. Popije je. Legne. Zaspi. Spava dva sata. Ustane. Šta sad ja da radim? A nije ni podne.
.
Čekaju na njen odgovor, a ona ne zna šta da im kaže. Treba se preseliti u Zadar. Treba sobom povesti malu. Treba stāti u tuđoj kući. Treba toliko toga. A četiri mjeseca su prošla otkako je spala samo na primanje penzije. Treba toliko toga…
.
 ***
.
Sveti Nikola je. Sva djeca na svojim stranama. Svima je jedna, ista slava. Od jutra se slušaju, čestitaju, zahvaljuju na onome šta imaju da podijele; zahvaljuju šta ikako imaju i dijele.
.
Mala je u Selu. Najmlađa je pripremila šta je imala, ako dođe sveštenik. A neće.
.
Ona je spremila malo lešo; bitno je da ima juhe, komadić mesa i zelene salate. I njemu je slava. Već spava. Kiša jednolično šušti; poziva i nju na počinak. Sad će, samo da riješi križaljku. Nogometni trener Lampard (na slici), pet slova. Gradić u Zagorju, sedam slova. Naša naftna tvrtka, tri slova. Krležini inicijali, dva slova…
.

kljuc small

.

Kada se skine katanac sa reze, ova povuče desno, a ključ napravi puni krug u bravi, vrata je potrebno malo snažnije gurnuti da bi se otvorila.
.
Konoba i sada, čini mi se, miriše na vino, iako ima tome kako su tijesno nagurane velike hrastove bačve nestale i zamijenile ih one male inoksove. Čak iako je i grožđe u nju prestalo ulaziti odavno.
.
Onih nekoliko dana odmora zamirisalo bi sa Maminim „vrijeme je“, koje je značilo da treba krenuti sa branjem prvog vikenda koji ide. Da znam. Desiće se i bez mene, ali još jedan par brzih ruku znači. Ako mogu. A moglo je, sve dok je bilo njih dvojice, prije svih odjeljivanja.
.

Ostao je ključ, da ispraća i dočekuje; u ruku da legne, onako težak i hladan, i otvori vrata blaga…

.

IMG_20190618_172023.jpg

.

Puno dvorište žutih leptirova! Ne žutih poput sunca na naslovnoj stranici Velikog Romana, već kao ruke prije staračkih pjega u ljetni dan.

.

Ne slijeću, ne smiruju krila; trepere poput jare. Ne dopuštaju pogledu da dođe do šara. Privlači ih miris bilja u kosi. Ispružim ruku od sebe, okrenem dlan nebu i – on postaje jedino mjesto oko kojeg treptaja nema. Zatvorim oči, zaboravim ih, kao, i – svi su tu.

.

Tek primjećujem – nestale su sa fasade, stubova, saksija i grana rastića i maslina sve gusjenice sa svojim mrežama…