IMG_20191219_194729.jpg
.
Počeli su da mu sijeku prste. Gangrena. Prognoze nisu najbolje. Iz svoje kuće neće ide u dom. Djeca sva vani, okupila se ovo oko operacija, a onda svako svome kontinentu. U cijelome Zadru nisu mogli pronaći nekog ko bi živio s njim i pazio ga. Kuća ogromna, daju smještaj, sve, samo da se neko useli i da ga gleda. A ne treba puno: da se skuva, počisti, isprati uzimanje ljekarija, šta već treba.
.
 *** 
.
Četiri su mjeseca otkako je zatvorila udomiteljstvo. Nije mogla dalje. Da bi se dovela na pozitivnu nulu, trebala bi u svakom trenu da ima na brizi barem tri štićenice. U nekoliko mjeseci, brojka se sa pet samo smanjivala. Nisu joj ih nadomještali, ne više. Njoj je šezdeset i šest i nema koga mlađeg da joj pomogne. To je bio posljednji ugovor sa socijalom. I, evo, četiri mjeseca ne zna kuda s rukama, sobom, vremenom.
.
Ustane. Skuva kavu. Popije koliko stane u šoljicu. Ode u radnju po kruv od pet kuna. Vrati se u stan. Otkine koru kruva i pojede je. Dospe ono malo preostale hladne kave u šoljicu. Popije je. Legne. Zaspi. Spava dva sata. Ustane. Šta sad ja da radim? A nije ni podne.
.
Čekaju na njen odgovor, a ona ne zna šta da im kaže. Treba se preseliti u Zadar. Treba sobom povesti malu. Treba stāti u tuđoj kući. Treba toliko toga. A četiri mjeseca su prošla otkako je spala samo na primanje penzije. Treba toliko toga…
.
 ***
.
Sveti Nikola je. Sva djeca na svojim stranama. Svima je jedna, ista slava. Od jutra se slušaju, čestitaju, zahvaljuju na onome šta imaju da podijele; zahvaljuju šta ikako imaju i dijele.
.
Mala je u Selu. Najmlađa je pripremila šta je imala, ako dođe sveštenik. A neće.
.
Ona je spremila malo lešo; bitno je da ima juhe, komadić mesa i zelene salate. I njemu je slava. Već spava. Kiša jednolično šušti; poziva i nju na počinak. Sad će, samo da riješi križaljku. Nogometni trener Lampard (na slici), pet slova. Gradić u Zagorju, sedam slova. Naša naftna tvrtka, tri slova. Krležini inicijali, dva slova…
.

kljuc small

.

Kada se skine katanac sa reze, ova povuče desno, a ključ napravi puni krug u bravi, vrata je potrebno malo snažnije gurnuti da bi se otvorila.
.
Konoba i sada, čini mi se, miriše na vino, iako ima tome kako su tijesno nagurane velike hrastove bačve nestale i zamijenile ih one male inoksove. Čak iako je i grožđe u nju prestalo ulaziti odavno.
.
Onih nekoliko dana odmora zamirisalo bi sa Maminim „vrijeme je“, koje je značilo da treba krenuti sa branjem prvog vikenda koji ide. Da znam. Desiće se i bez mene, ali još jedan par brzih ruku znači. Ako mogu. A moglo je, sve dok je bilo njih dvojice, prije svih odjeljivanja.
.

Ostao je ključ, da ispraća i dočekuje; u ruku da legne, onako težak i hladan, i otvori vrata blaga…

.

IMG_20190618_172023.jpg

.

Puno dvorište žutih leptirova! Ne žutih poput sunca na naslovnoj stranici Velikog Romana, već kao ruke prije staračkih pjega u ljetni dan.

.

Ne slijeću, ne smiruju krila; trepere poput jare. Ne dopuštaju pogledu da dođe do šara. Privlači ih miris bilja u kosi. Ispružim ruku od sebe, okrenem dlan nebu i – on postaje jedino mjesto oko kojeg treptaja nema. Zatvorim oči, zaboravim ih, kao, i – svi su tu.

.

Tek primjećujem – nestale su sa fasade, stubova, saksija i grana rastića i maslina sve gusjenice sa svojim mrežama…

IMG_20190608_114425

.

Dvije rupice u obrazima i blago šuškanje dok priča. Marina, najbolja drugarica iz djetinjstva. Majkino joj ime isto kao ono jedne moje sestre. Bakina drugarica i rivalka na polju savijanja pita. Jednom se pohvalila Baki da sam se kod nje sita najela zeljanice sa sirom i… to ljeto sam je i kod Bake jela redovno. A ja ne jedem zelje. Ne volim… Osim u Miljinoj zeljanici.

.

Marinina kuće tamo iza granice Goražda prema Glamoču. Uskim puteljkom prema potoku, pređeš most, pa se pred tobom otvori zeleno dvorište, u njemu kućerak okružen ružama. Onima koje ispune čulo mirisa i î to im malo. Obične i neobične ruže.
– ‘Ajmo cure da pijemo kafu, kad nije htjela ona tvoja Anđelija da dođe.

.

Drugi ili treći razred sam bila i kavu još nisam probala. Ali zna Milja, pa sipa i mlijeka. Lijepo sjednemo u dvorište sve tri.

– Hajde probaj, ovo samo u mene ima!
.

Nećkam se, nisam bila slobodna prema novome i drugačijem. Sklanja Milja poklopac sa staklene činije, daje mi kašičicu i kaže:
– Ovo ti je slatko od ruža!
.

Ruže – pa da se jedu! A čudna mi čuda… Ali – zaista na onu njenu dvorišnu ljepotu miriše. Savije mi ružu da je pomirišem. Onda pomirišem slatko. Isto! Kašičica u usta, mljackanje, pa malo vode ‘ladne. Lijepo i slatko kao… Kao… Kao Miljino slatko od ruža…

.

IMG_20190524_115036

 

.

Da bi se to desilo, bio je potreban jedan u milion književnih konkursa (imenom – Priče iz komšiluka), zatim i jedan žiri, izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke i medijski portal Mondo.ba.

.

A uz priče – i malo herca, je li.

.

.

Svakome bih poželjela da ima zašto oko sebe da okupi ljude sa kojima je u nekom trenutku koračao. Neopisivo je! I malo je nedostajalo da me slomi.. Istopile su se daljine i granice, a pokazalo se da ni 7,507 kilometara nije previše da bi neko bio na dva mjesta u isto vrijeme. 

.

Zahvalna sam svima na pređenim kilometrima, pomjerenim smjenama i grupama učenika, ostavljenoj ali i povedenoj djeci (i roditeljima!), divnim riječima i čestitkama podrške! Narafski – i na kolačima i kobasicama (razumijemo se). 

.

Vjerujem da se – od svih osmijeha, suza i snažnih, kostolomnih zagrljaja – na dalekom Borneu rodila jedna posebna vrsta orhideje!

.

 

Pišemo se (i čitamo) i dalje..

.

 

Bila je to stara murva. Kakve fleke je, samo, ostavljala – po majicama, šakama, usnama, jeziku, zubima. „Ne jedite murve po danu, boliće vas stomak!“ Da je bila barem malo manje slatka…

Baka prođe kraj nje, protrese grane, a grozdovi modrih plodova polete zemlji, gdje ih, potom, jure kokoši.

Dok kostelić nije ojačao i razgranao se, na nju bi stavljala vrući kruh ispod peke, sa prebačenom krpom preko, da se hladi.

Bila je to stara murva. Možda bi se dalo i prebrojati…

Davno je to bilo, trebalo je u školu donijeti komad kore drveta, ne običan i glatak, već išaran spolja i izrezbaren iznutra, a onda bijeli, prazan list podijeliti blijedom, tankom linijom na pola, pa sa jedne strane nacrtati, sa što više detalja, koru drveta spolja, zatim, sa druge strane, i iznutra, onako kako je to nacrtala Priroda, davno, još davnije nego tada, kada su se prsti tek navikli na pravilno držanje olovke, i vodili su je, olovku, preko hartije brzinom mrava koji radi težak posao, težak kao što je rezbarenje kore drveta iznutra…