Ne pijem, barem ne više od one jedne čaše o crvenome slovu, a ni tada ne osjećam da ja tu sad nešto, eto, unosim alkohol u organizam. Dok se reska, suva tekućina spušta niz grlo, čini mi se da joj sve u meni blagodari i na suncu i na buri i na kiši i na trunu galice koja se sljubila sa onim zrnom otkotrljanim u kacu na vrijenje.

Baka bi nam u onu plavu, neprovidnu ćikaru vodnila malo vina mimo svakog tuđeg oka. Ne onog suvog, iz vinograda ispod ceste, na Banjerinki. Njega se, govorili su, nikakva trpeza postidjela ne bi. Ne, sipala nam je ono slađe, od vinograda iznad pruge, Kod Ulice, omeđenog redinom, maslinama i smokvama sa kraćih, čatrunima s jedne i maraskama i Stričevom trešnjom s drugih, dužih strana. Mnim da tome vinu nisu bile potrebne ni nafora ni mađije pretvaranja.

Ovo na slici nije ni jedan ni drugi vinograd. I nije od nekad. Fotografija je možda mjesec dana stara. Komšijski, ispod ceste, tek nekoliko koraka iznad onog našeg na Banjerinki. U čelo vinograda žbun ruža – neobično za svako vrijeme. Mama kaže da ga ovako lijepo uređuje „jedan stari momak, gore iz Podgrađa“.

S gornje strane ceste, na krivini prema Kožlovcu, stoji i kuća. Istom rukom uređena. U ona vremena zvali su je „Stakina kuća“ ili „kuća Čerinova“. Otkad pamtim napuštena, ali evo živi neki novi život.

U njoj je, za vrijeme Drugog svjetskog rata, bila krčma u kojoj su se okupljali, pili i zanoćivali Talijani i ustaše. Čovjek koji je krčmu držao, Hrvat iz Podgrađa, ovom „starom momku“ možda bi mogao biti djed.

I dok je dolje vojska bančila, gore, na tavanu, čekao je skriven moj Djed Nikola. Partizan i predsjednik Kotara u ratna vremena, preobučen kao žena u Bakinu spremu, iskrao se do kuće, tada na okupiranoj teritoriji, taman krišom obišao Baku i djecu, pa u povratku – ne mogavši izbjeći patrole – zabasao u krčmu, kod svoga komšije. A ovaj ga sakrio do onog doba kada vojska zaspi i dođe do smjene straža.

Biraj komšiju, pa kuću gradi i vinograd sadi…

Moja svekrva je mnogo dobra, radna i mudra žena. Nije od ćakula i vrletanja po kavama, ali isto zna sve ono šta se zbiva u varoši. Cure od djevera joj uvijek bi njoj dolazile kada bi trebalo štogod kod ćaće i matere im isposlovati. Kad ona kaže „strina će to“ – računaj da je završeno.


Iako nasmijanih, svijetlih očiju, pjevljivog glasa i mekih bora na širokom, okruglom licu, sa mojim svekrom je pojela dobar bokun soli, pa prirodnu veselost nije uvijek pratio i smisao za humor.


To kakvi su tradicionalni i savremeni kanali aktivirani u prikupljanju podataka o maloj („snaji to be“, prim.aut.) prije nego će ući u kuću taj prvi put – nekom drugom prilikom.
A snaja ko snaja: čim je prvi puta ušla u kuću, vidjela je da su sinovi materina djeca, što je bilo sasvim dovoljno da ona od ta doba drži stranu – svekru.

Prvo jutro pod novim krovom jedva da je stiglo. Ni tad, a evo ni više od deset ljeta kasnije, ja nisam mogla sastaviti noć sna u toj kući. I nikakve smetnje, nikakvi zvuci, nikakve tišine, ponajmanje zrnevlje onog graška. Tek – po cijele noći oči bi bacale poglede po sjenkama u sobi, a uši osluškivale i najmanji trepet zvukova. Ali sna nigdje.


Čujem – ustaje svekrva. Ustajem i ja. Svekar je već otišao po kruv. Ustaje i stariji sin. Svekrva stavlja kavu. Sin joj govori da ja ne pijem kavu. Njih dvoje sjedaju na tarasu i polako, o svemu izokola. Ja nešto kao unutra, puštam ih njihovome. Škripi kapija. Stiže svekar iz zadruge.


– Jooo! (Neprevodiv uzvik, značenjski kondenzovan. Semantika se njime još zabavila nije. – prim.aut.) Ela sina i matere! ‘Esil meni kavu svarila? Valjda sam jutros zaslužio!

– E! (Pogledaj objašnjenje kod „Jooo“.) Eno vari je sam! Vruća je ringla. – odgovara ona i odvrće glavu od njega. Ovolike njegove riječi na zoru znače samo da se ispred zadruge pričestio jednim…


Izlazim i ja van, uzimam vruć kruv od svekra.

– Mala, ‘esi ti pila kavu? – upita on mene.

– Ja? Nisam, duše mi, a nije me niko ni pita… – izašlo mi je iz usta prije nego sam i pomislila.

– E! Eno je – svekrva! A da čiji smo nas dvoje? Vražji? Aj’ ti nama mala skuvaj po jednu.


Svekrva u stanju blagog šoka, crvena koliko to može biti (a može), usplahirila se i sve zamuckuje:- Ajme pa Nene je reka da ne pije, sad ću ja… – i krenu da će ustati.


– Ne treba, Teta-Ljubice, ja ću. – odgovorim pošto sam razmijenila poglede sa svekrom, a isti osmijeh nam nasmijao brk.


Od tada smo on i ja pili skupa kavu kad god on kaže. Ne bismo mnogo razgovarali. Samo kada bi otišao po nešto u zadrugu, pa tamo jedno, onako – s ljudima, predveče. E, tad bi govorio kako su on i Stric u „Radnika“ na svojim leđima svaki džak brašna, šećera… A na putu kući uvijek najprije do naše kuće da odmori i orosi grlo… Da je Baku zvao „Tetka“ iako nam familije nisu rod…


Izvukao bi nekolike riječi iz onog mjesta na kome i nije znao da ih još ima i brzo otišao na spavanje. I samo ako bi svekrva na neko od njegovih pričanja uzviknula svoje „E!“ ili bi koji od sinova rekao „aj leći ćaća“, onda bi on okrenuo kontru na drugu stranu i „prošetao“ po svekrvinoj familiji. Ali nije baš svaka priča za opričavanje.

Baka nije odlazila na liturgiju. Ne mogu da kažem da je bila bogobojažljiva žena. Nikada u njenom držanju šta bojažljivo nisam ni naslutila. Ne sjećam se, opet, ni da li je – mimo u polje ili tek do Naše kuće – kad gdje i odlazila iz svoje avlije. Uvijek je znala sve šta je trebalo znati, a kada bi bilo potrebe za kakvom ljekarijom koja bi prevazilazila to znanje, doktor Mimić bi dolazio kući, pa bi se zatvarala sa njim u veliku sobu dok se nađu odgovori na pitanja boli. Ne sjećam se ni da li je o bolima kada govorila. Naučila sam da ih čitam u njenom disanju.

Krst bi preko svojih grudi prstima opisivala brzo, u zraku, a onda bi se on sam spustio na svoje mjesto. Nije odlazila u crkvu, a opet – sve što o svjetlosti crvenih slova znam, naučila sam od nje.

Jedno dugo, dugo nisam uspjela da uhvatim: kada je sve vrijeme paljenju žiška.
Hajde za velike praznike, početak posta ili datume važne za porodicu. Ali ponekad bih ušla u kužinu jednog od onih običnih dana, a na malom frižideru čaša do pola vina, od pola ulja, a na ulju pliva onaj plamen. Nije to nešta šta se jednim pitanjem ne stigne doznati, ali tada je i Baki i unuki zajednička crta bila uzmicanje od riječi ukoliko se ne želi reći reći štogod od potrebe…

Jedan je od sporijih decembara koje pamtim. Onako – da poželim da ne čujem ni tragove njegovog odmotavanja, pa ako i potraje. Čini mi se da je svaki prosuti osmijeh negdje rodio i nekakvu bol. I kao da je najteže na svijetu pronaći riječ koja grije…

Kažu da je Branko Čučak bio zaista neobičan (na prvom mjestu) pjesnik i naočit boem izuzetno vrcave prirode i ništa manje razigranog jezika. 


To s kim je sve pjevao i drumovao poznavaoci onovremenih prilika znaju dobro, ali jedno posebno drugovanje Branka Čučka i Ozrenke Đurić Radulović, direktorice tada Narodne biblioteke u Han Pijesku, izrodilo je ideju o legatu. 


Nakon smrti književnika, svo njegovo književno imanje preselilo se u Han Pijesak, u biblioteku koja će ubrzo ponijeti i njegovo ime: JU Narodna biblioteka „Branko Čučak“. 

Već naredne godine, organizuju se 1. Čučkovi književni susreti, te započinje i rad na prikupljanju i štampi njegovog književnog stvaralaštva u sabrana djela. Kaže gospođa Ozrenka da su samo njih tri bibliotekarke – ona, Jelena i Milada – prekucale preko 1500 stranica raznih materijala. A Branko je prikupljao i zapisivao – sve! Od toga šta je sam stvarao, pisao o drugima, do toga šta su oni pisali i govorili o njemu.

„Ovdje se ne dolazi slučajno, ni usput. Ovdje se dolazi maksuz.“ – napisala je svojevremeno o Han Pijesku Branka Gaković za jedan broj časopisa „Talas“.

Tako sam i ja, prošle subote, u Han Pijesak krenula i stigla – maksuz, nakon dva pokušaja i 6 prelazaka granica, te prečicama koje je samo u ova današnja, budibogsnama vremena moguće nacrtati. 


Održavali su se 19. septembra „12. Čučkovi književni susreti“. Velika kino-sala, uslijed epidemioloških mjera polovično popunjena, ljudi željni lijepe riječi u nedoumici da li da se rukuju, boksuju ili igraju čepe u znak pozdrava. A onda pozdravna riječ glumca Dejana Andrića – da razbije svu čudnolikost (ne)vremena, i Susreti su mogli da počnu.

 
Na pozornici su se smjenjivale pozdravne riječi domaćina (Vlado Ostojić, načelnik Opštine i Ozrenka Đurić Radulović, direktorica Narodne biblioteke), stihovi mladih i divnih pjesnika (Tanja Simeunović, Goran Gavrić), muzika svijeta (Želimir Pušonja i Boris Bomoštar), ali i besjede književnika o Branku Čučku (Nedeljko Preradović, Đorđe Latinović). Iz anegdota, stihova i zapisa pročitanih te večeri svako je mogao da se upozna sa njegovim stvaranjem i mangupskim karakterom.

 
Na susretima je dodijeljena i 12. Čučkova knjiga, nagrada namijenjena prvoj knjizi neafirmisanog autora, koji stvara u nekom od domena stvaralaštva književnika Branka Čučka. Srećaibog pa kod ovog „autora“ ne stoji i „mladog“, pa je „Čučkovu knjigu“ ove godine dobila, eto, moja prva zbirka kratkih priča – „Kamenite priče“ koju su prošle godine objavili izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke i medijski portal mondo.ba.


Kažu da je Branko Čučak u džepu uvijek nosio onu krckalicu za orase, lješnjake. Govorio je da ne krcka sa njom samo koštuničavo voće, već i svoje – probleme. Otud i ideja domaćima da dio nagrade „Čučkova knjiga“ bude i ova drvena krckalica. E da mi je bila samo dva dana ranije…

Pokrovitelji održavanja ovogodišnjih 12. Čučkovih književnih susreta bili su Skupština opštine Han Pijesak i Ministarstvo prosvjete i kulture Republike Srpske.

 *** 
Nedjelja, rano jutro, dan nakon Susreta. Probudila se, spakovala i izašla vanka da sačekam svoj prevoz za dalje. Noć se tek otrgnula od planinskih vrhova Romanije. Hladan zrak zavlači se gdje god mu je volja. Samo je misao na tom mjestu bistra i jasna. Ispod okolnih planinskih vrhova, po svemu je polijegala magla. Stojim tu i mislim se u sebi – da li se sve ovo zaista i desilo ili još sanjam?..

IMG_20200803_193153

.

Sjećam se da nisam bila najsretnija dolaskom u novu školu i novo odjeljenje sa novom učiteljicom i novim drugarima, a iz ušuškano-poznate područne škole u grad, i to sve – u četvrtom razredu osnovne!

Ali prilike su bile takve i nije me se to sve mnogo pitalo. Dobila sam svoje mjesto kraj Ivane Bilić, kasnije Marije Novaković, svoje mjesto za obuću, žutu kožnu torbu i školsku kutu, a sve oči sam i tako uperila u – učiteljicu.

Plava, kratko podšišana kosa, neobična boja glasa, blagi osmijeh. Zvala se Ljubica Vidić.

Osjetljive i naćulene uši uhvatile su nekada opasku da je moja nova učiteljica jednom davno bila – Tatina simpatija. Ko će znati da li je zaista bilo onako kako je to Tata opisivao: da se početkom tih pedesetih, kojima svjedoči tek jedna izgubljena, ali zapamćena fotografija, sa djevojkom smjelo samo u šetnju na javnom mjestu, bez zagrljaja, tek uz međusobno pridržavanje dva mala prsta? Dječinja mašta spojila je ta dva odlomljena komadića prošlosti u jedan.

Time je i prećutno odlučeno da će na roditeljske sastanke da ide – Mama.

Brzo je prošla ta godina. Izuzev jednog para plavih očiju i divne nastavnice engleskog – malo toga se i sjećam.

Lažem. Sjećam se jedne dječije povrijeđenosti. Sjećam se rijeke suza i stajanja pred učiteljičinom kućom. Nisam kucala, nisam zvonila, ali vrata se jesu otvorila i suze su prestale da teku onda kada su se sudarile sa njenim nježnim riječima.

Po prelasku u peti razred, nas nekoliko odlazilo je i dalje u „malu školu“, pokraj Doma JNA, kod učiteljice. U učionici, na našim stolicama i za našim klupama sjedili su novi prvaci. Mi smo im pokazivali matematiku, a učiteljica – svoje dobre đake.

U obilasku onih sa kojima se još jedino tišinama razgovara, vidjeh da je svoje koračanje ovim dijelom naših svjetova još prošle godine završila i dobra učiteljica Ljubica Vidić. Povijaju se oko ukrštenih komada drveta čempresi. Hladna voda sa česme umiva ono malo života, koji tim mjestom samo prolazi. Kao da je i tišina zaspala…

.

 

IMG_20200512_113716

.

Ruka je navikla da troši kredu na ploči, pa se taj pritisak vremenom prenio i na olovku. Ona je u papir prije urezivala linije nego pisala, pa je sa kontra strane ostajao reljef koji je i po jagodici ostavljao trag oštrine. Slova uredna i povezana na za to predviđenim mjestima; nigdje slovo nije ispustilo svog prethodnika ili sljedbenika. Bez napuštanja tamo gdje je potrebno držati ruku; ta sigurnost se učila na greškama. I bez oblina: sva slova – osim onih čija priroda drugačije nije mogla – imala su svoje uglove, oštre ivice, linije koje su počinjale ušančenom tačkom. Tek ponekad i ponegdje, linija je nestajala u praznom prostoru. Ne kod svakog slova i ne na istom mjestu. Vjerujem da to nestajanje nije imalo mnogo veze sa rukopisom ili olovkom. Pa čak ni sa bjelinom papira…

.

 

IMG_20200309_141147

.

Nekada se u veliki, limeni lonac potapao bijeli veš, uz dobranu šaku praška i ostavljao, tako, na šporetu da se otkuva, uz povremeno miješanje kakvom drvenom motkom. Nakon nekog vremena, kada sve krene da ključa do erupcije, skidalo bi se sa šporeta, pa u plastični kaba. Bijeli veš bi se onom motkom prebacivao u drugi, a u vrelu vodu išla bi šarena roba. I onda beskonačna mlaćenja, sapunjanja, ribanja, ispiranja…

.

Pa na štrik na buru!

.

I ništa orhideja, jorgovan, biserni ovaj, originalni onaj sa ekstraktom čegaveć. Igrali se vjetri, zaigrali se, pa se i slane kaplje razbijaju o pontu i sreću sa bjelinom platna. Šta nije izmlatila prakljača, istresla je bura, pa na mjesto onih vodenih kaplji utkala nešta mirisa onih svjetova koje u borši uvijek sobom nosa.

.

Prođe na ulici kraj tebe, ma čini ti se da je ni pogled nije dohvatio, a miriše na, miriše na… Ne stigneš ni da se sjetiš, a one leviske podvrnutih nogavica šta završavaju prugastim espadrilama i preko kojih vijori nekoliko brojeva veća blijedo plava, muška košulja već produžile dalje.

.

I sjetiš se jastučića lavande i ružmarina koje je mate metala u sve ono šta bi sabrala za pakovanje. „Samo ti…znam ja šta ću ja!“ Jer daljine su vam iste, a tako i ljekarije…

.