IMG_20190618_172023.jpg

.

Puno dvorište žutih leptirova! Ne žutih poput sunca na naslovnoj stranici Velikog Romana, već kao ruke prije staračkih pjega u ljetni dan.

.

Ne slijeću, ne smiruju krila; trepere poput jare. Ne dopuštaju pogledu da dođe do šara. Privlači ih miris bilja u kosi. Ispružim ruku od sebe, okrenem dlan nebu i – on postaje jedino mjesto oko kojeg treptaja nema. Zatvorim oči, zaboravim ih, kao, i – svi su tu.

.

Tek primjećujem – nestale su sa fasade, stubova, saksija i grana rastića i maslina sve gusjenice sa svojim mrežama…

Advertisements

IMG_20190608_114425

.

Dvije rupice u obrazima i blago šuškanje dok priča. Marina, najbolja drugarica iz djetinjstva. Majkino joj ime isto kao ono jedne moje sestre. Bakina drugarica i rivalka na polju savijanja pita. Jednom se pohvalila Baki da sam se kod nje sita najela zeljanice sa sirom i… to ljeto sam je i kod Bake jela redovno. A ja ne jedem zelje. Ne volim… Osim u Miljinoj zeljanici.

.

Marinina kuće tamo iza granice Goražda prema Glamoču. Uskim puteljkom prema potoku, pređeš most, pa se pred tobom otvori zeleno dvorište, u njemu kućerak okružen ružama. Onima koje ispune čulo mirisa i î to im malo. Obične i neobične ruže.
– ‘Ajmo cure da pijemo kafu, kad nije htjela ona tvoja Anđelija da dođe.

.

Drugi ili treći razred sam bila i kavu još nisam probala. Ali zna Milja, pa sipa i mlijeka. Lijepo sjednemo u dvorište sve tri.

– Hajde probaj, ovo samo u mene ima!
.

Nećkam se, nisam bila slobodna prema novome i drugačijem. Sklanja Milja poklopac sa staklene činije, daje mi kašičicu i kaže:
– Ovo ti je slatko od ruža!
.

Ruže – pa da se jedu! A čudna mi čuda… Ali – zaista na onu njenu dvorišnu ljepotu miriše. Savije mi ružu da je pomirišem. Onda pomirišem slatko. Isto! Kašičica u usta, mljackanje, pa malo vode ‘ladne. Lijepo i slatko kao… Kao… Kao Miljino slatko od ruža…

.

IMG_20190524_115036

 

.

Da bi se to desilo, bio je potreban jedan u milion književnih konkursa (imenom – Priče iz komšiluka), zatim i jedan žiri, izdavačka kuća Imprimatur iz Banjaluke i medijski portal Mondo.ba.

.

A uz priče – i malo herca, je li.

.

.

Svakome bih poželjela da ima zašto oko sebe da okupi ljude sa kojima je u nekom trenutku koračao. Neopisivo je! I malo je nedostajalo da me slomi.. Istopile su se daljine i granice, a pokazalo se da ni 7,507 kilometara nije previše da bi neko bio na dva mjesta u isto vrijeme. 

.

Zahvalna sam svima na pređenim kilometrima, pomjerenim smjenama i grupama učenika, ostavljenoj ali i povedenoj djeci (i roditeljima!), divnim riječima i čestitkama podrške! Narafski – i na kolačima i kobasicama (razumijemo se). 

.

Vjerujem da se – od svih osmijeha, suza i snažnih, kostolomnih zagrljaja – na dalekom Borneu rodila jedna posebna vrsta orhideje!

.

 

Pišemo se (i čitamo) i dalje..

.

 

Bila je to stara murva. Kakve fleke je, samo, ostavljala – po majicama, šakama, usnama, jeziku, zubima. „Ne jedite murve po danu, boliće vas stomak!“ Da je bila barem malo manje slatka…

Baka prođe kraj nje, protrese grane, a grozdovi modrih plodova polete zemlji, gdje ih, potom, jure kokoši.

Dok kostelić nije ojačao i razgranao se, na nju bi stavljala vrući kruh ispod peke, sa prebačenom krpom preko, da se hladi.

Bila je to stara murva. Možda bi se dalo i prebrojati…

Davno je to bilo, trebalo je u školu donijeti komad kore drveta, ne običan i glatak, već išaran spolja i izrezbaren iznutra, a onda bijeli, prazan list podijeliti blijedom, tankom linijom na pola, pa sa jedne strane nacrtati, sa što više detalja, koru drveta spolja, zatim, sa druge strane, i iznutra, onako kako je to nacrtala Priroda, davno, još davnije nego tada, kada su se prsti tek navikli na pravilno držanje olovke, i vodili su je, olovku, preko hartije brzinom mrava koji radi težak posao, težak kao što je rezbarenje kore drveta iznutra…

IMG_20181202_211557.jpg

Vrijeme je od vatre i dima. Kuka na verigama se popne koji sprat više, peka ide u ćošak, škale se sklone od gornje ploče, vatra založi na ognjištu, a onda zaguši tako da dim ispuni vatrenu kuću i krene uvis, da suši ono čemu je red prije neg’ se o Božiću načne.

(више…)

IMG_20181105_164208_853

Radni sto u konobi stare kuće. Tu je još od onih vremena. Nema toga šta se na njemu ne može naći: brukve svih veličina, šarafcigeri svih vrsta, razne turpije i ključevi, komadići lima i žice, rezervni lanci za štilovku, fleke za gume, pribor za prvu pomoć, onaj čarobni sprejić koji se pospreja na ranu “da ne boli’ i koji radi posao i onda kada se u bočici nalazi samo H2O..

(више…)